A Strana
Sada znam, nisam kriv Ali još me progoni Nisi ni ti kriv Al ne znam kad ćeš saznati Gledam okolo Čekam da dođeš Dječak sam ponovo A ti prođeš i odeš Kada si uzeo olovo I spuco me pod koljeno Hvala bogu tamo su Kostobrani (Probaj me skršiti i ostati ćeš ležati Probaj me skršiti i ostati ćeš ležati) Ali što da ih nije bilo? Bi li i onda bilo tako tiho? Il bi konačno Zaplakao
Pružam ruku u mrak Da opipam oblik naše kuće Tonuti u šalici čaja Ona je tvoja Ili u svojoj glavi, Prosutoj po travi Pa pospremati šalicu smireno I uezeti natrag volju privremeno Iz tvog krila Da jutros bude moja Dok krmeljav sjedim ispred kuće I satima zurim u osunčano cvijeće Ja ga ne vidim Ono je tvoje Ali kad me dotakneš Ti si svjetlo Gledaj kako sanjam novi san U sobi svoga izmišljenog djetinstva Sjedim u tvom kutu On je moj Zamišljaj da više nisam pozoran Kako me se zove iza prozora Sa rupčićem u ruci promatraj moj odlazak Drži ga čvrsto i po kući hodaj satima U krug po sobama prostire se putanja I broji vrijeme preostalo do beskraja Sjeti se: Ja sam tvoj! pa mi vikni: “Kako to da ovaj lijepi život Vidiš kroz zavjese? Kako to da ti prsti Ne osjete što dotakneš?” Puštam ruku u mrak Da opipam oblik tvoje sobe Jer je ne vidim Dok dani prolaze Kroz naše prozore i kad me rasplačeš Povlačiš sve zavjese Dok dani prolaze Kroz naše prozore i kad me rasplačeš Povlačiš sve zavjese
Kada si padao na pod Soba je bila plava Nije bilo zraka, nije bilo suza Nije bilo mraka Kada si padao Hvatao se za prazno I bacio ruke gore, otkud si sam bačen Onog dana kad si rođen Kada si padao Koljena tresnula o pločice Vrat se uvio među rebra Glava ga je pratila Jer ti padaš u crno gnijezdo Nestao I nikad te više nisam vidio Sad ja padam prema dnu sobe Ispod jastuka i plahti čvrsto se bacam, totalno praćakam Na popločenom podu kupaone
Dani prolaze A ja sjedim na suncu Spremam torbu putnu Jer ostajem Pognut njegujem Tijelo na svom bedru Tepam suhom rebru Da ostajem još sutra Plače na mom koljenu, srca mrtva prema dodiru Pod svjetlom starog dana, čeka promjenu Njene svete haljine, hvataju se za mene Da kopam temelj hrama tijelu slomljenu Moj jad da budem sam dijeli pogrbljeni sram Sada jedini Ali težina toga zida, svaku ruku kida kad proba ustati Kad oko sklopi sin ja nestanem sa njim Tad sam slobodan I budan sanjam san kako neću jedan dan Biti potreban Sad sam slobodan, nisam potreban Sad sam slobodan, nisam potreban Sad sam slobodan, nisam potreban Sad sam slobodan, nisam potreban
B Strana
Svira saksofon
More je hladno a ja sam s tobom u plićaku, Između dva plava otoka Puštamo vodi da nas utapa I svake noći legnemo I plutamo I dišem… mirno No danas se kidam iz zagrljaja - na sve četiri pužem van Na kršu klečim polu mrtav - hvatam se za zrak Prvi pravi valovi od kraja škole lupe obalu kad Napokon ustajem na noge i posežem u džep po ključeve za van (moga dvorišta) Skoro se smrznem na putu do piknik deke Iz snijega kopam džemper koji si nasljedila od mame. I na etiketi adresu na koju ga treba vratiti Dajem put pod noge. Po prvi put u životu, gledam prognozu Ovih dana izgorjet ću ko šibica Prošle je godine zgrabila volan i bez vozačke vozila žutim poljima Ne, ne viđam više Tanju, no i dalje imam curu I dalje sam na istom putu kao kad sam pisao maturu, zašto onda ne i voziti? Gledati prognozu svaki dan, ali prije svega, stanje na cestama. I tako sjednem u mamin auto i grabim volan, bez dokumenata Nikom nisam rekao, da u zoru odlazim iz Zagreba. Čudna je to stvar. Čudna je to stvar. I kad se zabijem Nazvat ću tebe umjesto hitne. I kad se zabijem Nazvat ću tebe umjesto hitne. I još dok se tresem stavljaš me na daske I stavljaš začine i truske slame I šalješ nas u noćnu pučinu Ja cijelu stvar gledam iz tvojih očiju
Bio sam neiskren Ovaj razgovor već je dugo bio besmislen Samo šutiš i ja govorim Sebi pričam priče Gdje se skrivaš? Pretresao sam prostore mirisa benzina I prastare parkove i šarene zavjese I ugledao sam ti dlanove u žaruljama Ali samo na kratko Iako sam trčao brzo nisi se zadržala I je li me ljuti da te tako nalazim u tragovima? Je li me ljuti da nas činiš malenima? Ja sam neiskren Ove pjesme nisu gotove A nikad ni neće Jer su takve rođene, jer ostajem nepromjenjen. Jer nemam strasti nemam krivnje, nemam boli ni tišine Nemam svjetlo vječnog dana, nemam tijelo koje slamam Nemam znanje, nemam ljubav, nemam život raznih vrsta Nemam ruke, nemam oči, nemam riječi kojim sročit Što hoću reći Što hoću reći? (I tako sjedimo i ti me slušaš A ja govorim Ali ne baš Ti si ona koja govori)
Kad ti tijelo zađe I soli stežu šake I ne škripe više zubi Prestaneš se gušit Ruku čvrsto grlim Hvatam dok se suši Trpam je u usta Tjeram prema duši Puštam da mi sklizne Iz dlana mrtvo lice I okrećem se da ne gledam Kako mijenja to što jesam Ostaje bijelo skoro ništa Ostaje kiša i tišina Pa što to onda znači Slobode koju tražim Nema Nema Nema Odbacujem ljusku Ostavljam tijelo Ostavljam li tebe? Mogu li? Hoću li? Ako želim postati čvrst ali ne i zgrčen Ako želim da se bol u meni pretvara u trnce Mogu li? Hoću li? Postati odrastao Bez dodatnog truda Usnuti dublje i ostati budan Da mi ti kroz rebra proletiš Da ih saviješ bez snage da me osjetiš Da sjednem na plažu beskraja morat ću se predati Da pijem iz mora bezbola morat ću duboko zaroniti Držati dah satima, Siddhartha osamnaestogodišnji I na poslijetku se utopiti, iz vode izaći kao posljednji besmrtni čovijek Želim patnju, želim tijelo Želim vrištati za život Želim se prevrtati na podu Želim plivati Želim plivati Želim plivati Želim plivati Želim plivati Patnja, tijelo, život, pod Patnja, tijelo, život, pod Patnja, tijelo, život, pod Patnja, tijelo, život, pod Želim nešto nositi