Student sam fizike na PMF-u i sviram klavir i gitaru. Glazbom sam se počeo baviti pred kraj osnovne škole, kad me mama napokon uvjerila u to da bi mi se moglo svidjeti. Uglavnom sam pohađao instrukcije iz kompozicije i glazbene teorije. Roditelji me u tu svrhu spajaju sa Marinom kod kojeg učim više o improvizaciji i teksturama. U srednjoj upoznajem Pavla koji u meni potiče interes za shoegaze i alternativnu glazbu. Svako si ljeto govorimo da ćemo napraviti album skupa. Jednog ljeta na jazz radionici upoznajem Unu i krećemo se družiti. Nekoliko godina kasnije Marin mi javlja da bi htio sastaviti bend za moje skladbe i ja odmah zovem Unu i Pavla.

Sviram i pjevam u Urikač sastavu. Prije 10 godina kada sam upisivala glazbenu školu, stavila sam sve instrumente na listu i tako me izabrala harmonika. Iako je ja vjerovatno nikad sama ne bih izabrala, jako sam zahvalna da ona mene je. Vida sam upoznala u Grožnjanu na jazz radionicama, ali smo se počeli intenzivnije družiti kada me pitao da li želim svirati neke njegove skladbe na harmonici. Ja sam pristala i to je rezultiralo time da me pozove da u ovaj predivnan sastav. Kada sam se pridružila, Marin je već čekao otvorenih ruku i odmah sam se osjećala dobrodošlom. Pavo je došao naknadno i dodao savršene začine koji su nedostajali. Ovaj kvartet za mene nije samo sastav već žarište veselja, zajedništva i stvaralaštva te se nadam neće još jako dugo biti ugašen.

Ja sam Marin. Jako sam star pa imam puno fotografija na svojem facebook profilu ili instagramu koji ne morate zapratiti jer su profili otvoreni kao srce moga psa, koji je neke plemenite pasmine i došao je sa papirima koje smo u preseljenju zagubili. Toliko sam star da imam jaku bradu i rasuo sam sjećanja po cestama i pašnjacima i ne pamtim svoje djetinjstvo. Možda se sjećam kada sam pao u bunar ali ne znam da li pamtim priče koje su mi pričali ili se ja sjećam pada ili su to izmislili neki dobri ljudi da se osjećam da ne gubim razum.

Zovem se Pavao Lovrić, a neki me zovu Pavo. Još uvijek čekam da me neki izvanzemaljci skupe pa da konačno odem doma. Možda se u međuvremenu dogodi nešto jako zanimljivo pa ću ipak htjeti ostati u ovom vremenu. Jedino kada se to skoro dogodilo je bilo u srednjem vijeku kad sam bio dijete i gradio dvorce, kule i brodove u svojoj sobi, kopao tunele, kanale za neka druga živa bića koja ne žive u svemiru, već ispod nas. Ipak, moram dodati da je Urikač jako blizu te zanimljivosti za kojom tragam od tad. Kada stvaramo na Vidovom na tavanu, znam da postojimo i teško mi je zamisliti da se nalazim igdje drugdje u svemiru. Nije sve tako crno. Nedavno sam čak primjetio da na ovom svijetu postoji više svari koje volim, nego što ne volim. Samo bih još volio dodati da ako dođete na koncert, ostat ću na zemlji i izvanzemaljci neće doći po mene i time neizbježno pokrenuti neku vrstu oružanog sukoba kojih i bez izvanzemaljske intervencije ima previše. Puse i do slušanja